Komunikacija, lična ili posredna, jedan je od najvažnijih faktora uspjeha. Od razgovora za posao pa sve do finalnog sklapanja dogovora komunikacijske vještine često igraju važnu, katkad i presudnu ulogu. Dok se verbalna komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste u razgovoru, neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova kojima podsvjesno možemo potvrditi, negirati ili naglasiti izrečeno.

 

Upravo je neverbalna komunikacije segment koji sami najčešće nismo sposobni razvijati pa i ne čudi podatak da se najveće pogreške u komunikaciji događaju zbog nedovoljne informisanosti.

U neverbalnu komunikaciju spada kontakt očima, izraz lica, tjelesni kontakt, lični prostor, međusobni položaj sagovornika, kretnje, kao i naš fizički izgled (uz velik naglasak na eventualne indikatore lične higijene, društvenog položaja, životnog stila).

 

Neka istraživanja pokazuju da riječi našeg sagovornika čini samo sedam posto konačnog dojma, glas (ton glasa, boja, intenzivnost, brzina, glasnoća, izgovor, stanke u govoru) čine 38 posto, a naša mimika, geste i okolina čak 55 posto.

Postoje brojni savjeti za produktivniju neverbalnu komunikaciju, a mi ćemo navesti tek nekoliko najvažnijih faktora.

 

Prije svega nužno je u komunikaciji primijeniti tehniku aktivnog slušanja, tj. aktivno se reflektiranjem, parafraziranjem te potpitanjima uključiti u komunikaciju sa sagovornikom te ponašanjem pokazati određenu dozu poštovanja.
Također je bitno gledati osobu s kojom komuniciramo u lice i eventualno se (ovisno o situaciji) smiješiti.

Veoma je dobro lagano klimati glavom u znak afirmacije dok osoba govori. Izbjegavajte radnje kao što su gledanje na sat, trljanje oka, nosa, ušiju, no dopušteno je povremeno doticati lice, čak je poželjno povremeno lupkati prstima po bradi kao znak interesa.

 

Prekrižene noge i ruke tumače se kao obrambeni, pa čak i neprijateljski stav prema sagovorniku, a poželjno je pokazivati otvorene dlanove te se tokom razgovora približiti drugoj osobi. Izbjegavanje gledanja u oči povezuje se s nesigurnim ponašanjem, što upućuje na prepredenost, čak i nepoštenje. Stoga valja gledati sagovornika u oči i izbjegavati pretjerano treptanje i po potrebi lagano izbočiti bradu.

Da bismo pokazali samopouzdanje, potrebno je držati ruke podalje od lica, izbjegavati nagle pokrete i nepotrebna savijanja te pokušati uspravno stajati. Da bismo ostavili dojam pažljivog slušača, potrebno je također ne činiti radnje kao što su lupkanje nogama ili prstima nego treba blago nakriviti glavu na jednu stranu, po potrebi držati ruku na obrazu ili se lagano nasloniti kada slušate.

 

 

Iako se na prvi pogled možda ne čini tako, samopoštovanje igra bitnu ulogu u načinu na koji komuniciramo u poslovnom i privatnom životu.
Ljudi visokog samopoštovanja uglavnom govore uvjerljivo, bez mnogo oklijevanja, a obično imaju i impresivan vokabular.
Osim što najčešće vode računa o neverbalnoj komunikaciji, rečenicama i izborom riječi pokazuju poštovanje i brigu prema sagovorniku. Prihvataju odgovornost i spremni su priznati greške, također su sposobni dostojanstveno podnijeti neuspjeh i kritiku.

Ljudi niskog samopoštovanja komuniciraju defenzivno. Često imaju prilično mlitav stav tijela, prekrižene ruke i noge te nedostatak živosti. Bojažljivi su, o sebi često govore podcjenjivački, a drugima zavide.
Skloni su oklijevati u govoru, koriste fraze koje su u njihovoj okolini društveno prihvaćene, kao i poštapalice, obično se teško uklapaju i često ostaju po strani. Iz navedenog je jasno da moramo raditi na samopoštovanju jer se ono evidentno reflektira na našu komunikaciju sa sagovornikom.